Jedna od najčešće raspravljanih tema u nogometu je tko su najbolji igrači svih vremena? Svatko će imati svoje mišljenje i predrasude, dijelom oblikovane dobi i time uz koje su igrače odrastali, bilo uživo ili na televiziji. Ljudi u dvadesetima koji su odrasli uz Ligu prvaka odmah će pomisliti na Lionela Messija ili Cristiana Ronalda, dok će njihovi očevi ili djedovi govoriti o Peléu ili Maradoni. Oni još stariji mogli bi spomenuti neka imena iz 1950-ih i 1960-ih, poput di Stéfana, Puskása ili Garrinche.
Ne može postojati konačan popis. Ipak, ovdje je deset prijedloga igrača koji bi, barem, ušli u uži izbor za mnoge.
Edson Arantes do Nascimento, poznat i kao Pelé, široko se smatra najvećim igračem koji je ikada kročio na nogometni teren.
Svoju profesionalnu karijeru započeo je u Santosu sa samo 15 godina, ali je već unutar godinu dana postao najbolji strijelac brazilskog prvenstva i zaigrao za svoju zemlju. Godinu kasnije pomogao je Santosu osvojiti njihov prvi veliki trofej, a zatim se probio na međunarodnu scenu kao jedna od zvijezda brazilske reprezentacije koja je prvi put osvojila Svjetsko prvenstvo, postigavši hat-trick u polufinalu i dva gola u finalu kada je njegova momčad pobijedila Švedsku 5 – 2.
U Brazilu je pomogao Santosu osvojiti pet uzastopnih ligaških naslova između 1961. i 1965. godine, a zatim i šesti naslov tri godine kasnije, kao i dvaput Copa Libertadores. Godine 1962. i 1963. Santos je također osvojio Interkontinentalni kup, neslužbeno svjetsko prvenstvo koje se igralo između prvaka Južne Amerike i Europe.
Na međunarodnoj sceni, iako je postigao gol i bio dio momčadi koja je obranila naslov svjetskog prvaka u Čileu 1962., ozlijedio se u kasnijim fazama turnira, dok je četiri godine kasnije u Engleskoj doslovno izbačen iz natjecanja od strane bugarskih i portugalskih braniča. Ipak, vratio se u trijumfu 1970. kao dio brazilske reprezentacije koju mnogi smatraju najboljom međunarodnom momčadi svih vremena, osvojivši Svjetsko prvenstvo u spektakularnom stilu, pobijedivši Italiju 4 – 1 u finalu, pri čemu je Pelé doveo svoju momčad u vodstvo snažnim udarcem glavom.
U kasnijim godinama Santos je često putovao Europom igrajući revijalne utakmice i prijateljske susrete, nogometni ekvivalent Harlem Globe Trottersa, s Peléom kao glavnom atrakcijom. Kasnije je igrao za New York Cosmos, gdje je, iako daleko od svojih najboljih dana, značajno pridonio popularizaciji nogometa u Sjevernoj Americi.
Pelé je tijekom karijere postigao više od tisuću golova, iako je točan broj teško utvrditi jer su mnogi postignuti na revijalnim ili poluslužbenim utakmicama.
Mogao je zabiti s obje noge i bio je dobar u igri glavom, unatoč tome što nije bio visok. Imao je izvrsnu viziju i kontrolu, kao i ravnotežu, maštovitost i izvanrednu sposobnost driblinga. Također je mogao fintirati i promijeniti smjer u trenu, s neusporedivom sposobnošću improvizacije, iznenađujući i protivnike i, ponekad, suigrače.
Nakon što se povukao iz nogometa, postao je ambasador Ujedinjenih naroda, a nakratko i filmska zvijezda – pojavio se kao on sam u filmu "Bijeg u pobjedu" iz 1981. godine.
Unatoč svim golovima koje je postigao, upravo je udarac glavom koji nije završio u mreži podsjetio sve na njegov talent i ljudskost. Igrajući u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva 1970. protiv Engleske, izveo je prepoznatljiv udarac glavom koji je izgledao kao siguran gol, dok je Pelé već slavio, ali je engleski vratar napravio jednu od najvećih obrana svih vremena i spriječio pogodak. Dvojica igrača postali su doživotni prijatelji nakon te utakmice, a kada je Banks nedavno preminuo, upravo je Pelé bio prvi koji je odao počast.
Smatran najvećim igračem koji je ikada igrao klupski nogomet u Europi, Diego Maradona bio je genij niskog rasta s neusporedivim driblerskim vještinama i sposobnošću dodavanja, uz izvanrednu viziju i besprijekornu kontrolu lopte. Njegovo nisko težište i snažna građa omogućili su mu da nadmudri nekoliko igrača odjednom, ostavljajući protivnike iza sebe. Vjerojatno je njegov najpoznatiji gol postignut za Argentinu protiv Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986., kada je pretrčao s vlastite polovice i prošao šest igrača prije nego što je poslao loptu u mrežu. Ipak, u Engleskoj ga najviše pamte po njegovom prvom "Božja ruka" golu, kada je rukom prebacio loptu preko Petera Shiltona. Kroz cijeli život Maradona i kontroverze išli su ruku pod ruku.
Već tada smatran čudom od djeteta, Maradona je nakon početka karijere u Boca Juniorsima u rodnoj zemlji 1982. prešao u Barcelonu za tada rekordnu svjetsku odštetu. Međutim, ozljede i bolesti obilježile su njegov boravak na Camp Nou, te je, unatoč tome što je pomogao klubu osvojiti Copa del Rey 1983., prešao u Napoli za još jednu rekordnu svotu.
Upravo ono što je postigao u talijanskom prvoligašu učinilo ga je legendom u Italiji, jer ih je gotovo samostalno doveo do prvog Scudetta u povijesti 1986./87., a potom je taj uspjeh ponovio tri godine kasnije. Osvojio je i talijanski Kup, kao i UEFA Kup, jedinu europsku titulu Napolija do danas.
Nažalost, njegovo vrijeme u Napoliju završilo je u nemilosti. Kao ovisnik o kokainu, dobio je zabranu igranja u trajanju od 15 mjeseci nakon što je pao na testu na droge, te je ostatak karijere nastupao povremeno, igrajući još za Sevillu, Newell’s Old Boys i Boca Juniors.
Maradona je igrao na 4 Svjetska prvenstva za Argentinu, predvodeći svoju zemlju kao kapetan 1986. i 1990. godine. Godine 1986. upravo su njegovi golovi i asistencije uvelike pomogli Argentini da osvoji naslov, dok ih je 1990. uspio dovesti do još jednog finala, kada su izgubili od Zapadne Njemačke. Četiri godine kasnije, priuštio je svojim brojnim navijačima trenutak koji bi najradije zaboravili. Nakon što je zabio protiv Grčke, njegova euforična proslava sugerirala je upotrebu droga, a ubrzo je izbačen s turnira zbog dopinga.
Maradona nikada nije izbjegavao svjetla reflektora te je i nakon umirovljenja nastavio puniti naslovnice. Bio je raznovrsno angažiran kao trener, voditelj talk showa, televizijski komentator i još mnogo toga, a nikada se nije ustručavao iznijeti svoje mišljenje ili političke stavove. Iza sebe je ostavio niz veza i izvanbračnih odnosa, dok njegove veze s Camorrom – talijanskom mafijom – tijekom boravka u Italiji još uvijek nisu u potpunosti istražene. Godine 2000. Napoli je u njegovu čast povukao dres s brojem 10.
Alfredo Di Stéfano smatra se, prema mišljenju nekih, najboljim igračem svih vremena, a mnogi smatraju da bi trebao biti rangiran iznad sunarodnjaka Diega Maradone i Lionela Messija. Neizbrisivo je povezan s momčadi Real Madrida koja je osvojila 5 europskih kupova između 1956. i 1960. godine, a zanimljivo je da Di Stéfano nije ni došao u Europu sve dok nije bio u kasnim dvadesetima, nakon što je raniji dio karijere proveo prvo u svom matičnom klubu River Plateu, a zatim, nakon štrajka igrača u Argentini, preselio u Kolumbiju gdje je igrao za Millonarios iz Kolumbije.
Međutim, iako je već osvojio 12 prvenstava tijekom svoje južnoameričke karijere, upravo je vrijeme provedeno u Španjolskoj s Realom stvorilo njegovu legendu. U 11 sezona, uz europske trofeje, pomogao im je osvojiti 8 ligaških naslova i Copa del Rey, postigavši 308 golova u 396 nastupa za Los Blancos. Njegovo partnerstvo s Ferencem Puskásom postalo je legendarno, što je najbolje prikazano u finalu Europskog kupa 1960. godine, kada je Di Stéfano postigao hat-trick, a Mađar četiri gola u pobjedi 7 – 3 nad Eintrachtom iz Frankfurta, o kojoj se i danas, gotovo 60 godina kasnije, govori kao o jednoj od najboljih klupskih nogometnih utakmica ikada odigranih.
Poznat kao "Plava strijela", kao napadač, Di Stéfano je imao sve – izvanrednu pokretljivost u šesnaestercu, sposobnost vraćanja u obranu, snažnu igru glavom i iznimnu preciznost udarca, kao i sposobnost uočavanja i odigravanja odlučujuće lopte.
Johann Cruyff bio je vizionar, i kao igrač i kasnije kao trener. Uzor koncepta "Totalnog nogometa" koji je zagovarao njegov trener u Ajaxu, Rinus Michel, predvodio je nizozemsku momčad do 6 ligaških naslova između 1966. i 1973. godine, te tri puta do Nizozemskog kupa. Također su postigli podvig, tada neviđen, osvojivši Europski kup tri godine zaredom.
Dolaskom u Barcelonu 1973. godine, pomogao im je osvojiti prvi naslov prvaka nakon 14 godina, ali im je također dao identitet i stil igre koji su klubu omogućili da se etablira kao jedan od najjačih u Europi.
Bio je dio nizozemske reprezentacije koja je postala poznata kao najbolja momčad koja nikada nije osvojila Svjetsko prvenstvo. Njihov brend fluidnog, napadačkog i inovativnog nogometa doveo ih je do finala 1974. godine, ali, unatoč tome što je Cruyff izborio jedanaesterac u prvoj minuti, kasnije su podlegli pragmatizmu Zapadne Njemačke.
Ipak, tijekom tog turnira, nizozemska superzvijezda predstavila je svijetu potez "Cruyffov okret" koji i danas nosi njegovo ime.
Trostruki dobitnik Zlatne lopte vratio se u Nizozemsku na kraju svoje karijere kako bi osvojio još ligaških trofeja s Ajaxom, a zatim i s ljutim rivalima Feyenoordom, prije nego što je uspješno prešao u trenerske vode, osobito s Barcelonom, gdje im je pomogao osvojiti prvi europski kup 1992. godine. Još važnije, postavio je temelje za kratki, fluidni napadački stil nogometa koji je kasnije postao poznat kao tiki-taka, a koji je i danas zaštitni znak katalonskog kluba.
Čovjek snažne i osebujne osobnosti, kada je Cruyff preminuo 2016. godine, oplakivan je kao netko tko je, i kao igrač i kao trener, nastojao učiniti nogomet "lijepim".
Unatoč činjenici da Lionel Messi još uvijek ima tri ili četiri godine vrhunskog nogometa pred sobom, njegovo mjesto među najvećima svih vremena već je osigurano.
31-godišnji Argentinac osvojio je Zlatnu loptu 5 puta i bio najbolji strijelac Europe u pet navrata. Postigao je gotovo 600 golova za Barcelonu u karijeri dugoj 14 godina, a njegov hat-trick protiv Seville u veljači 2019. bio je 50.th svoje karijere. Također je postigao izvanredan podvig 2012. godine, zabivši 91 gol u jednoj kalendarskoj godini.
Ipak, kada se pridružio omladinskoj školi Barcelone, bio je toliko tih da su njegovi suigrači isprva mislili da je nijem, dok je morao primati terapiju hormonom rasta kako bi se fizički razvio. Poput Diega Maradone, nizak je i ima nisko težište, ali poput njega, posjeduje vrhunsku sposobnost driblinga i besprijekornu kontrolu lopte, što mu omogućuje da prolazi pored više protivnika, jednog za drugim, često prodorima s desne strane terena. Također je izvanredan dodavač, s vizijom i tehnikom da pronađe kutove i opcije koje su nedostižne slabijim igračima, te je izvrstan izvođač prekida.
Cijelu karijeru odan jednom klubu, pomogao je Barceloni doći do uspjeha kakav nije viđen u njihovoj povijesti, osvojivši 9 naslova prvaka (i na dobrom su putu prema desetom), 6 Copa del Reya i četiri puta Ligu prvaka. Bio je dio momčadi Pepa Guardiole 2009. koja je osvojila trostruku krunu, usvojivši stil igre “Tiki-Taka”. Nakon njihovog umirovljenja, Barcelona je postala manje dominantna i sve više se oslanjala na Messija i njegovu, naizgled neograničenu, sposobnost da preokrene utakmice u njihovu korist.
Jedina mrlja u njegovoj igračkoj karijeri je relativni neuspjeh na međunarodnoj razini s Argentinom. Nije toliko obožavan u svojoj domovini kao u ostatku svijeta jer je cijelu klupsku karijeru proveo u Španjolskoj, ali je pomogao voditi reprezentaciju do tri uzastopna finala – Svjetskog prvenstva 2014. i Copa Américe 2015. i 2016. – ali su sva izgubili. Nakratko se povukao iz reprezentacije, da bi se vratio i gotovo samostalno odveo Argentinu do plasmana na Svjetsko prvenstvo 2018. u Rusiji. Ipak, ponovno su podbacili i ispali rano, u osmini finala, jedva prošavši skupinu.
Razlozi zbog kojih je podbacio na međunarodnim turnirima možda leže u tome što se oni uvijek igraju tijekom ljetnih mjeseci, kada je umoran nakon duge europske sezone, kao i zbog toga što njegovi argentinski suigrači nisu na razini onih s kojima igra za Barcelonu svaki tjedan.
Srećom, još uvijek imamo vremena uživati u nekoliko godina Messijeve igre dok ispisuje nove stranice u knjigama rekorda.
Mozambik nije poznat kao središte nogometa. Ipak, u sportskom smislu, jedan od njegovih najpoznatijih sinova, Eusébio, postao je njegov najveći izvoz ikada.
Rođen u današnjem Maputu 1942. godine, Eusébio je kao dijete odrastao u tolikom siromaštvu da je morao igrati s smotanim novinama umjesto lopte. Ipak, bio je dovoljno dobar da ga potpiše lokalni klub Sporting Clube de Lourenço Marques, a odatle je stigao do Portugala i Benfice.
Od samog početka ostavio je dojam zahvaljujući brzini, neuhvatljivom kretanju i snažnom udarcu, zbog čega je dobio nadimak "Crna pantera".
Već godinu dana nakon debija pomogao je Benfici osvojiti Europski kup, postigavši dva gola u finalu protiv Real Madrida. Osvojio je Zlatnu loptu 1965. godine, a dvaput je bio dobitnik Zlatne kopačke za najboljeg strijelca Europe, pomažući svojoj momčadi da osvoji 11 naslova prvaka.
Na međunarodnoj sceni najviše se pamti po Svjetskom prvenstvu 1966. kada je postigao 9 golova u pohodu Portugala do polufinala, uključujući četiri pogotka kada su nadoknadili zaostatak od tri gola protiv Sjeverne Koreje u četvrtfinalu.
Legenda, koja je preminula 2014. godine, ovjekovječena je kipom ispred stadiona Benfice.
Cristiano Ronaldo gotovo desetljeće vodi borbu sa svojim velikim rivalom Lionelom Messijem za titulu najboljeg aktualnog igrača svjetskog nogometa.
Devet godina provedenih u Real Madridu donijelo je njemu i Messiju stalnu borbu za čast najboljeg u domaćem i europskom nogometu iz godine u godinu, a u jednom trenutku činilo se da su obojica odlučna izjednačiti jedan drugoga po broju golova i nastupima igrača utakmice.
Poput Messija, peterostrukog dobitnika Zlatne lopte, Ronaldo je karijeru započeo u Sportingu iz Lisabona prije nego što je prešao u Manchester United, gdje je osvojio prvu od svojih pet medalja Lige prvaka. Četverostruki dobitnik Zlatne kopačke Europe potom je 2009. prešao u Madrid za tada rekordnu svjetsku odštetu i u potpunosti je opravdao, pomažući klubu da osvoji dva naslova prvaka, dva puta Kup kralja i Ligu prvaka u četiri od posljednjih pet sezona.
Tijekom boravka u Španjolskoj, prosječno je postizao više od jednog gola po utakmici, a drži i rekord za najviše postignutih golova u Ligi prvaka s 121 – 15 više od Messija i 50 više od sljedećeg na listi, Raúla.
Karijeru je započeo kao krilni igrač i, obdaren brzinom i izvanrednom tehničkom sposobnošću, stekao je reputaciju "show ponyja" u ranim danima zbog sklonosti prevelikom izvođenju trikova i lakom padanju na tlo.
Međutim, tijekom godina razvio se u kompletnog napadača, sposobnog igrati na oba krila, kao i kroz sredinu. Može zabiti s obje noge, izuzetno je snažan u igri glavom i sposoban je izvesti moćne, zakrivljene slobodne udarce. Prevaranti i lažnjaci su i dalje prisutni, ali naučio je kada ih koristiti za maksimalan učinak. Uvijek u vrhunskoj fizičkoj spremi, sposoban je za trenutke čiste genijalnosti – njegov škaricama postignut pogodak za Real u gostima protiv Juventusa u četvrtfinalu Lige prvaka 2018. bio je toliko dobar da je dobio ovacije domaćih navijača.
Juventus je bio toliko impresioniran njegovim talentom da su za 33-godišnjaka platili 100 milijuna eura u ljeto 2018. kako bi ga doveli. Već je najbolji strijelac Serie A ove sezone, ali je prvenstveno doveden kako bi im pomogao osvojiti Ligu prvaka, a njihove nade za ovu sezonu, barem u trenutku pisanja, vise o koncu nakon poraza od 2:0 protiv Atlético Madrida u prvoj utakmici osmine finala.
Prednost Ronalda u odnosu na Messija leži u činjenici da je ostvario uspjeh na međunarodnoj razini, predvodeći Portugal do trijumfa na Euru 2016., iako je zbog ozljede morao napustiti finale već nakon 25 minuta te je ostatak utakmice proveo kao gotovo virtualni trener, bodreći suigrače s klupe.
Nitko manji od Peléa nije nazvao Georgea Besta "najvećim igračem na svijetu". Mršavi dječak iz Sjeverne Irske s frizurom nalik Beatlesima i sramežljivim dobrim izgledom činilo se da ima svijet pod nogama 1968. Debitirao je sa 17 godina i dvaput pomogao svom Manchester Unitedu osvojiti naslov prvaka, a zatim, 1968., i Europski kup, pri čemu je Best postigao briljantan gol u produžetku finala koji je pomogao svladati Benficu.
Best je imao brzinu, fantastičnu tehničku vještinu, sposobnost zabijanja s obje noge i driblinge koji bi ostavljali protivnike daleko iza sebe. Osvojio je Ballon d'Or 1968. godine, ali tada su se stvari počele oteti kontroli, jer su njegov kaotičan privatni život, ovisnost o kockanju i sve veći problem s alkoholom počeli utjecati na njegovu sposobnost igranja nogometa. Posljednji put je za United igrao 1974. prije nego što je krenuo na prilično lutalačku turneju po klubovima, obilježenu, kad bi mu se dalo igrati i bio u pravoj formi, povremenim bljeskovima genijalnosti.
Nažalost, preminuo je od posljedica alkoholizma u dobi od samo 59 godina, ali čak i ako je igrao samo nekoliko godina, ostavio je neizbrisiv trag i pregršt sjajnih uspomena.
Poznat kao "Galopirajući major" – pomalo ironično jer brzina nije bila njegova glavna vrlina – Ferenc Puskás se smatra jednim od najvećih nogometaša svih vremena, unatoč tome što je propustio tri godine koje su trebale biti vrhunac njegove karijere.
Rođen u Budimpešti, postao je dio lokalne momčadi Honvéd koja je osvojila 5 naslova prvaka između 1948. i 1955. godine te je 1948. postao najbolji strijelac Europe. Pozvan u nacionalnu reprezentaciju, postao je član slavnih Moćnih Mađara koji su osvojili zlatnu olimpijsku medalju 1952., prije nego što je privukao pažnju šire javnosti kada su ponižavajuće pobijedili Englesku na Wembleyu sljedeće godine, što je bio prvi poraz engleske reprezentacije na domaćem terenu. Puskás je tada postigao dva gola i ponovio taj uspjeh godinu dana kasnije kada su Englezi poraženi 7 – 1 u uzvratnoj utakmici. Kao favoriti za osvajanje Svjetskog prvenstva 1954., Mađarska je stigla do finala, ali je na kraju izgubila od Zapadne Njemačke, a Puskás je cijelu utakmicu igrao s prijelomom.
Zatečen na inozemnoj turneji s Honvédom kada je izbila Mađarska revolucija, Puskás je odbio vratiti se u Budimpeštu i dobio je dvogodišnju zabranu od strane UEFA-e. Ipak, 1958. godine, sa 31 godinom, prekomjerne težine i izvan forme, potpisao je za Real Madrid i doživio renesansu karijere, pomažući klubu da osvoji 3 Kupa prvaka i 5 naslova prvaka.
Poznat po svojoj lijevoj nozi, bio je cijenjen zbog svoje vizije i sposobnosti da vidi opcije na terenu koje nitko od njegovih suigrača nije mogao zamisliti. Zauvijek će ga se pamtiti po finalu Kupa prvaka 1960. godine, kada je postigao četiri gola, a njegov napadački partner Alfrédo Di Stéfano hat-trick, dok je Real pobijedio Eintracht Frankfurt 7 – 3.
10. Zinedine Zidane
Zinedine Zidane imao je sposobnost pružiti najbolje od sebe na najvećim pozornicama, bilo da se radilo o finalu Svjetskog prvenstva ili Lige prvaka.
Igrač rođen u Marseilleu prvo je stekao ime igrajući za lokalni klub Cannes, prije nego što je 1992. prešao u Bordeaux. Kada je 1996. došlo vrijeme da napusti Girondinse, reputacija koju je stekao bila je toliko velika da je mogao birati klubove diljem Europe, a odlučio se za Juventus, s kojim je osvojio dva naslova Serie A i brojne kupove.
Potpisao je za Real Madrid za tada rekordnu svjetsku odštetu 2001. godine, i, unatoč poteškoćama u prvoj sezoni u Španjolskoj, opravdao je uloženi iznos postigavši jedan od najljepših golova svih vremena, nevjerojatan volej lijevom nogom, koji je Realu donio njihov 9th Naslov Lige prvaka osvojio je kada su u finalu u Glasgowu pobijedili Bayer Leverkusen. Zatim je pomogao klubu da osvoji La Ligu sljedeće sezone, u momčadi punoj Galácticosa, među kojima su bili Ronaldo, Roberto Carlos i David Beckham, kao i Interkontinentalni kup, prije nego što se prerano povukao iz nogometa sa 34 godine.
Na međunarodnoj sceni, Zidane je odigrao 108 utakmica za Francusku i bio je ključan za njihov uspjeh na Svjetskom prvenstvu 1998., postigavši dva gola glavom u finalu protiv Brazila koje su dobili 3 – 0. Također je imao veliku ulogu u dolasku do drugog finala u Njemačkoj četiri godine kasnije, iako je to finale postalo poznato po njegovim posljednjim trenucima u nogometnom dresu, kada je isključen zbog udaranja glavom Marca Materazzija nakon što je Talijan uvrijedio njegovu sestru.
Unatoč tome, s ljubavlju ga se pamti kao jednog od najboljih igrača koji su ikada igrali ovu igru, s prekrasnom ljevicom i sposobnošću da diktira tempo i tijek igre iz sredine terena. Nije bio izrazito plodan strijelac, ali je uvijek postizao ključne golove u velikim utakmicama.
I, za razliku od mnogih velikih igrača, postigao je veliki uspjeh i kao trener, vodeći Real Madrid do tri uzastopna naslova Lige prvaka prije nego što je dramatično dao ostavku samo četiri dana nakon njihove posljednje pobjede u Kijevu prošlog lipnja. U trenutku pisanja, povezuje ga se s trenerskom pozicijom u Chelseaju.
