Kao i u svakom sportu s malo pogodaka, golovi su ti koji donose pobjedu u nogometnim utakmicama. Svatko ima svoje kriterije kada je u pitanju definiranje što čini sjajan pogodak. Za neke je to trenutak individualne genijalnosti talentiranog igrača, dok je za druge to estetika timske akcije koja ih inspirira.
Kontekst nogometne utakmice također je važan. Iako se sjajan pogodak postignut u redovnoj ligi može pamtiti sam po sebi, onaj postignut u odlučujućoj kup utakmici ili u susretu za naslov ima veću težinu zbog svog značaja.
I dok su neki golovi ušli u povijest, bilo je i izvrsnih pogodaka postignutih prije ere televizije ili pojave YouTubea, koji su izgubljeni za buduće generacije.
Ovdje je pet golova koji se redovito nalaze na popisu najboljih nogometnih golova svih vremena.
Diego Maradona, četvrtfinale Svjetskog prvenstva 1986., Argentina protiv Engleske
Godine 1986. Argentina je igrala protiv Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Mexico Cityju.
Utakmica je imala ogromne političke i sportske konotacije. Na sportskom planu, ove dvije reprezentacije bile su rivali još od četvrtfinala Svjetskog prvenstva 1966. godine. Engleska je tada pobijedila u žestokom susretu u kojem je argentinski kapetan Rattin isključen, a momčad je tadašnji engleski izbornik Alf Ramsey nazvao “životinjama”, što je izazvalo veliku uvredu u Argentini. Zatim su 1982. godine dvije zemlje zaratile kada je Argentina okupirala britanski teritorij Falklandsko otočje, koje su nazivali Las Malvinas. U sukobu je poginulo gotovo tisuću ljudi sa svih strana prije nego što su Britanci ponovno preuzeli kontrolu nad otocima.
Napetosti su bile na vrhuncu kada su momčadi započele drugo poluvrijeme na stadionu Azteca, a rezultat je još uvijek bio bez golova. Tada je Argentina povela u vrlo kontroverznim okolnostima, kada je njihov maleni as Diego Maradona skočio na loptu protiv engleskog vratara Petera Shiltona i, neprimijećen od strane sudaca, rukom poslao loptu u mrežu. Kasnije je tvrdio da je gol postignut “Božjom rukom”.
Međutim, njegov drugi pogodak četiri minute kasnije potaknuo je urugvajskog komentatora Victora Huga da uzvikne: “Želim plakati, o sveti Bože, živio nogomet! Kakav gol!”
Maradona je preuzeo loptu na svojoj polovici terena i okrenuo se od dvojice engleskih igrača, Petera Beardsleyja i Petera Reida. Krećući se prema kaznenom prostoru Engleske, počeo je ubrzavati, ostavljajući obrambene igrače iza sebe. Na rubu šesnaesterca prošao je pored Terryja Butchera i Terryja Fenwicka prije nego što je mirno zaobišao Shiltona i poslao loptu u mrežu.
Bio je to trenutak vrhunske individualne vještine koji nije samo pomogao osvojiti utakmicu, već je dodatno potvrdio Maradoninu reputaciju jednog od najvećih igrača svih vremena.
Carlos Alberto, finale Svjetskog prvenstva 1970., Brazil protiv Italije
Na neki način suprotnost Maradoninom golu, pogodak brazilskog kapetana Carlosa Alberta jedno je od najvećih timskih ostvarenja svih vremena.
Kao i uvijek, kontekst utakmice je važan. Iako završnica Svjetskog prvenstva 1970. nije bila prvi takav događaj koji se prenosio na televiziji, bila je prva koja se emitirala u boji, što je činjenica koja je ostala duboko u sjećanju ljudi određene generacije.
A zvijezde turnira svakako su bili Brazilci sa svojim prepoznatljivim žutim dresovima i plavim hlačicama, uz niz igrača koji su postali globalno poznata imena: Pelé, Rivelino, Jairzinho i Tostao.
Momčad je stigla do svog trećeg finala u četiri turnira i našla se nasuprot Italiji koja je imala svoje zvijezde poput Gigija Rive i Gianne Rivere.
Međutim, na nesnosno vruće poslijepodne pred više od 100.000 gledatelja na stadionu Azteca u Mexico Cityju, Brazil je priredio pravu nogometnu poslasticu, iako su nakon vodstva zahvaljujući pogotku glavom Peléa, dopustili izjednačenje Robertu Boninseni nakon obrambene pogreške. U drugom poluvremenu Brazil je zaigrao u punoj snazi, a Gerson i Jairzinho vratili su prednost kako se utakmica bližila kraju. Tada su postigli i svoj briljantni četvrti pogodak.
U utakmici koja se igrala gotovo hodajućim tempom zbog nesnosne vrućine, Tostao je pronašao svog veznog partnera Clodalda koji je krenuo u zavojiti dribling i izbacio četvoricu talijanskih igrača iz igre. Lopta se vratila do Tostaa koji ju je proslijedio naprijed do Jairzinha na lijevom krilu, koji je ušao prema sredini i pronašao Peléa koji je stajao u središtu terena tik izvan kaznenog prostora. Napadač je kontrolirao loptu i zatim je mirno odložio u prostor na desnom rubu kaznenog prostora za desnog beka i kapetana Carlosa Alberta, koji je silovito pogodio u dalji kut.
Prikladno, upravo je Alberto nekoliko minuta kasnije podigao trofej Svjetskog prvenstva, treći put da je Brazil osvojio taj naslov.
Marco van Basten, finale Europskog prvenstva 1988., Nizozemska protiv Sovjetskog Saveza
Jedan od najtežih udaraca za izvedbu u nogometu je volej, zbog zahtjevnosti kontrole i usmjeravanja lopte dok je u zraku.
Gol Marca van Bastena za Nizozemsku u finalu Europskog prvenstva 1988. protiv Rusije jedan je od najljepših primjera te vrste ikada izvedenih. Imao je i ogroman značaj za nizozemski nogomet jer im je donio prvu, i do danas jedinu, veliku međunarodnu titulu.
Vječni "gotovo pobjednici" međunarodnog nogometa, nakon što su izgubili u finalima Svjetskih prvenstava 1974. i 1978., Nizozemci su započeli Europsko prvenstvo 1988., održano u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, kao favoriti turnira, s momčadi u kojoj su bila tri superstara – Ruud Gullit, Frank Rijkaard i sam van Basten – svi su igrali klupski nogomet u talijanskom AC Milanu.
Nakon početnih poteškoća, Nizozemci su postajali sve jači kako je turnir odmicao, te su u finale ušli kao izraziti favoriti protiv Rusa. Gullit im je donio vodstvo udarcem glavom u prvom poluvremenu, a zatim je, devet minuta nakon početka drugog poluvremena, došao trenutak van Bastena. Lijevi vezni Arnold Mühren poslao je duboki centaršut na suprotnu stranu kaznenog prostora gdje je van Basten primio loptu pod oštrim kutom.
U trenu je napadač okrenuo kukove i silovito pogodio neobranjivim volejem koji je projurio pored ruskog vratara Rinata Dasayeva u dalji kut. Van Basten je tijekom karijere postigao gotovo tristo golova, ali nijedan nije bio bolji od tog.
Zinedine Zidane, finale Lige prvaka, Real Madrid protiv Bayer Leverkusena
Zinedine Zidane imao je blistavu igračku karijeru, osvojivši Svjetsko prvenstvo s Francuskom 1998., naslove prvaka u Italiji i Španjolskoj te prestižnu nagradu za najboljeg igrača, Ballon d'Or. Također je ostvario značajan uspjeh kao trener, osvojivši Ligu prvaka tri godine zaredom s Real Madridom.
Tijekom svoje igračke karijere postigao je 125 golova, uključujući dva u finalu Svjetskog prvenstva protiv Brazila, ali pogodak po kojem ga se najviše pamti postigao je četiri godine kasnije, igrajući za Real u finalu Lige prvaka u Glasgowu, Škotska, protiv Bayer Leverkusena iz Njemačke.
Pridružio se Realu iz talijanskog Juventusa na početku sezone 2001. – 2002. za tada rekordnu svjetsku odštetu, ali se u prvoj sezoni mučio u klubu, pa su se pojavili glasovi koji su tvrdili da nije vrijedan tolikog novca.
Te sumnje bile bi otklonjene u jednom trenutku. S rezultatom izjednačenim i približavanjem poluvremena, Roberto Carlos je probio lijevu stranu i poslao visoki, zaobljeni centaršut prema kaznenom prostoru Leverkusena. Stojeći tik unutar kaznenog prostora, Zidane je pratio loptu cijelim putem, stabilizirao ravnotežu i zatim zamahom kukova izveo savršen volej koji je prošao pored vratara njemačke momčadi prije nego što je ovaj uspio reagirati. Real je na kraju pobijedio i osigurao svoj deveti europski naslov.
Esteban Cambiasso Svjetsko prvenstvo 2006. Argentina protiv Srbije
Ponekad protivnik jednostavno može biti predobar za vas, što je Srbija naučila na vlastitoj koži kada se susrela s Argentinom u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva 2006. u Njemačkoj.
Već vodeći s jedan-nula, argentinska momčad je na pola sata igre postigla jedan od najfascinantnijih golova ikada viđenih na Svjetskom prvenstvu, koji je njihov igrač Hernán Crespo opisao kao "najljepši gol". Preuzevši loptu duboko na svojoj polovici, počeli su dodavati i kretati se u trokutima po cijelom terenu, igrajući stilom koji je više podsjećao na trening nego na pravu utakmicu.
Akcija je započela laganim tempom, ali se ubrzala kako se približavala srpskom kaznenom prostoru, prije nego što je Javier Saviola dodao Crespu, koji je zatim petom proslijedio loptu veznjaku Estebanu Cambiassu, koji je već tri puta sudjelovao u akciji, a ovaj je snažno pogodio mrežu. Cijela akcija sastojala se od 25 dodavanja i trajala je jednu minutu.
